CROWN / Spirituality

Hrvojka Mihanović-Salopek: Digital Recording of the Croatian Mariological Heritage

Borislav Arapović: The Croatian voice of peace 1778

PJESMA IZ VIŠIH SVJETOVA
O IŠČUPANOM I SPALJENOM STEPINČEVOM SRCU

Drago Štambuk

Pjesmu naslovljenu „Spaljeno srce“ i posvećenu svetom Alojziju Stepincu, sročih u svibnju 1995., prije više od 20 godina, u New Delhiju gdje služio sam Hrvatskoj kao njezin veleposlanik, a nakon što mi je posredstvom Glasa koncila stigla, dotada nepoznata mi, vijest prema kojoj je nakon obdukcije (hrvatski – razudba) kardinalova mrtva tijela njegovo iščupano srce spaljeno, kako bi se ljubavi tronu zatro svaki trag. Malo je reći da sam činjenicom o rečenom neljudskom postupku bio potresen, a emocije koje je ona izazvala dovele su svakako do pisanja rečenih stihova.

Premda je nezahvalno, a možda i neprimjereno, objašnjavati svoje uratke, ovdje i sada, vodeći se višim razlozima, to ipak ću učiniti.

PJESMA KOJA SVJEDOČI STEPINČEVU SVETOST

Naime, u kontekstu u kojemu je napisana, pjesma svjedoči moje duboko uvjerenje u svetost i mučeništvo blagopokojnoga kardinala, ali držim - istovremeno iskazuje i stajalište prosječnoga i tipičnog hrvatskog čovjeka. Nekada je obični puk proglašavao svoju braću ili sestre svetima, usklikom: Santo subito! Svetac odmah!

Svetost nije uvijek očita i prepoznatljiva, no kada jest - Božji narod dužan je upozoriti na nju, kao što to i moja pjesma čini. Na potonje obvezuje nas naša savjest.

Dobri i veliki, vrijedni primjeri ljudskosti osovljuju nas i drže u plemenitoj vertikali vrednota, tako potrebitoj današnjem urušavajućem svijetu.

Stepinac koji se u ljubavi prema Hrvatskoj nije dao ni od koga nadvladati, velebni je i temeljni moralni potporanj na kojemu naša Hrvatska stoji ili pada. Mi danas jedva da razlikujemo pojam domovine od pojmova države i režima, a Stepinac nas upravo uči razlikovanju istih i potiče na ljubav prema domovini kao bitnom sadržaju i državi kao njenoj formi, dok režime, poput nacističkog, fašističkog, ustaškog i komunističkog, izlaže osobnoj i općeljudskoj, te Božjoj osudi i prijeziru.

KARDINAL KUHARIĆ O PJESMI 'SPALJENO SRCE'

Prvi koji je pročitao rečenu pjesmu bio je moj duhovni učitelj blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, u srpnju 1995; davši mu je prigodom redovitog ljetnog posjeta Kaptolu, za vrijeme službenog odmora, sa zamolbom da je teološki komentira pomno ju je preda mnom iščitavao, mrmljajući sebi u bradu: Jako dobro, jako dobro – ponavljao je - ali zašto pri kraju pjesme kada se Stepinac obraća Bogu i moli za svoj hrvatski narod kazuje Svevišnjem: Budi mu više no Bog. Budi mu otac i sin... Jer Bog je najviše dobro i nema ničega većeg od Njega. Ustuknuo sam i odgovorio kardinalu da se slažem s njegovom ocjenom, te da ću promisliti o svemu i promijeniti rečeni stih.

No došavši kući i pokušavajući izmijeniti spomenuti dio pjesme nikako nisam uspijevao naći bolje rješenje. I nakon mnogih pokušaja i razočaran što u tomu ne uspijevam, sine mi konačno da sam ja ipak pjesnik, a ne teolog i da imam pravo na pjesničku slobodu. Oslobođen ovom spoznajom ostavih rečeni dio pjesme nepromijenjen; no kada god poslije prolazim njenim stihovima, istina rijetko jer pjesma nije prikladna za javno čitanje zbog svoje dužine, uvijek se sa sinovskom nježnošću sjetim kardinala Kuharića i svog izazvanog ali i nenamjernog neposluha.

Pjesma je prvi put javno izgovorena 2003. u zagrebačkoj prvostolnici prilikom inauguracije našeg uzoritog kardinala Josipa Bozanića. Pročitao ju je dramski umjetnik Zlatko Crnković kao ilustraciju Bozanićevog velikog predšasnika i mučenika. Zatekavši se tada u katedrali i čuvši svoju pjesmu učini mi se kao da nije moja, te kao da ju je netko drugi napisao umjesto mene.

A možda je i bilo upravo tako; pjesnik jest medij i prijenosnik poruka iz viših svjetova. Ako sam i bio upotrebljen za posredništvo svjedočenja svetosti kroz razudbeno Stepinčevo mučeništvo neka tako i bude na slavu Božju i slavu našega hrvatskoga sveca.

SPALJENO SRCE
Svetom Alojziju Stepincu

Na razudbenom stolu ostaci tvoji zemni
i zebnja davnih dneva u prisojima uma;
na razudbenom stolu – ostaci, što bi drugo,
to hrvatska je sudba od nje te neću branit.

Ja čuvam tvoje pravo i ljubav od sna tvrđu
u srži Velebita gdje rasporen trbuh spi;
to klisura je sveta u kojoj zvijezda kuje
Kristovu i našu muku, oklop za Kralja tri.

Zamotaj svoje srce u plahtu od snijega
bjelju i odnesi kamo odnijeti ga moraš;
u klijetku Velebita pod ošit, liskun-krin,
nek molitvu otkuca svetu i hrvatskog sanka brid.

Na rubu porezat će vene i kožu tvrdu
dušman. Tvoje srce izbodeno, srce od srcâ
veće, vuci hudi odniješe da zatru mu trag.
Ne znaju jadni da srce je tvoje u mnozima

i udara snagom mora a ne tiskom vala jedinoga
što prši o čelo hrid. Gospod mi je svjedokom
goruće ljubavi za tužan narod moj. I pepeo srca
što spaliste ga – ja spalih. Oslobođene česti

Hrvatskom užganom lijeću i dosižu kutka tri.
Pomiješane s prašinom i prahom zemlje dotiču
svaki prag. Množi se poput roja i širi poput plime – ljubavi
moje znak. Obdukcijom ne zatru ljubav, ona je sunca slap.

Jedna je ljubav moćnija od tisuću mržnji
i bilijuna zla. U prašna me zrnca razbiste,
no razdijeliste time poruku – kao kruhove ustima,
ribu i vino iz Kane Galilejske. Opisujem znakom

čitave domaje krug i sunce se ogiba o moje
česti, malecne, nevažne. Pod prismotrom one gore
sve jačim plamenom i uzalud krvniku trud.
Zauzvrat darovat ću ljubav plamenu svima

nek očisti ih i sažme u luč. Sav kal i stud.
Pred Božjim veličjem prostrt za sve molim mir
i dobru kob za kraj. Tko spaljuje srca taj ne zna
ljubav i tužan mu zemni je prah. Jato mu

angjela bilo na pomoć a Hrvatskoj zlatni ljubavi
prah u miraz ostavljam. Što drugo da joj dam?
Zbog nje sam trpio vaj i radošću/dobrom uzvraćam
dosežuć božanski stan. Gospode, tu sam, tvoj sluga mal,

ništavni, koji se drznu biti Lav u nevrijeme.
Razumi, ranjeni Isuse, naroda hrvatskog bol
i sotonske beštije što sumporni raspiruju soj.
Posveti, Bože, moga puka muku i strah

i daj mu hrabrost, pouzdanje i vjeru
da s njim si u najcrnji mrak. Milostiv mu budi,
učini ga svetim ako je patnja njegov kraj.
Obuci ga u prebijelu vječnost, sklopi mu oči

i budi mu više no Bog. Budi mu otac i sin,
pokrij zemnom ga ljubavlju, milosnim morjem
dopremi, svijetlom prenesi lađom, do utona u san.

New Delhi, svibnja 1995.

***

STEPINAC, BLISTAVI PRIMJER OTPORA PROTIV CRNOG I CRVENOG TOTALITARIZMA

Drago Štambuk, pisac i diplomat

Papa Franjo svojim je ekumenskim nastojanjima – jer drukčije nije ni mogao proučimo li njegovu radikalnu pobudnicu za crkvenu reformu Evangelii gaudium (Radost evanđelja) – u formiranju zajedničke hrvatsko-srpske crkvene Komisije za bl. Alojzija Stepinca učinio vasejenski ustupak Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) koja time suodlučuje o zaslužnosti Stepinčeve svetosti.

No kako zajednička komisija ne može donijeti nikakve novosti o Stepincu budući je sve već u javnosti i na stolu, srpske iskrivljene činjenice, uglavnom iz fundusa polit-komunističkog i neutemeljenog sudskog procesa Stepincu, skupa sa zlonamjernim interpretacijama Stepinčevog djelovanja u teškim vremenima II. svjetskog rata, neće se moći svesti pod zajednički nazivnik s istinitim i višestruko povijesno provjerenim faktima o blaženiku. Stoga na kraju, od pape zadanoga jednogodišnjeg komisijskog djelovanja, neće biti moguće formirati usaglašeno zajedničko stajalište koje bi potpisale obje strane. Možda bi za SPC manje štetno bilo što skorije proglašenje Stepinca svetim i to ne u Zagrebu već u Rimu, čime bi vrhunska ljudskost zagrebačkog nadbiskupa dobila jači odjek i postala snažnijim primjerom borbe protiv svih totalitarizama – za svjetsku, a ne samo za hrvatsku ili južnoeuropsku javnost.

SA STEPINCEM HRVATSKA DRŽAVA STOJI ILI PADA

Uvjeren sam da će ishod komisijskoga rada, nakon zabrinjavajućeg inicijalnog šoka kod vjernika, okrenuti se na dobro i da će neizostavna kanonizacija Stepinca vezati Hrvatsku zasluženo i spasonosno uz univerzalne principe, te će po završetku komisijskog iznošenja činjenica, crkva u Hrvata požnjeti plodove papine ekumenske predanosti i kroz povijesnu provjeru izaći snažnija i pravovjernija no ikada. Očekivati je sigurni Stepinčev prolaz na Komisiji s hrvatskim višestruko provjerenim činjenicama, u nepostojanju onih koje bi dezavuirale istinoljubiva i bogobojazna nastojanja i ciljeve.

Jer sa Stepincem hrvatska država stoji ili pada. To znaju i papa i njegov nuncij u Zagrebu pa bi bilo gotovo pogubno igrati se s tako velikim ulogom. Prisjetit nam se izjave Ivice Račana, komunističkog lidera s početka velikosrpske agresije na Hrvatsku: Svi smo mi Hrvati za Srbe ustaše; njegova turobna izjava osobito odjekuje danas kada pročetnička politika prožima susjednu državu i ponavljano traži razloge da smisli ili proizvede ustašku politiku na hrvatskoj strani kako bi ostvarila raison d'être i alibi za svoje djelovanje.

SRPSKE POLITIČKE IGRE

Nakon sramotne rehabilitacije Draže Mihailovića, slijedi još sramnija rehabilitacija Milana Nedića koji je Srbiju očistio od Židova i proglasio Judenrein. Učestala su i nastojanja da se rehabilitira Milošević, pa nam se pitati – kamo to ide Srbija i kako će spasiti svoj obraz uz Hrvatsku koja se definitivno odrekla ustaštva pa je time današnjoj Srbiji nesukladan susjed zbog istinske asimetričnosti suprotstavljenih političkih zrcala. Srbija sa četništvom, uz Hrvatsku bez ustaštva, nema partnera u kojemu bi se svojom presizajućom politikom mogla ogledati i odmjeriti.

Zarad potonjega Srbiji poput iskupljeničkog kaleža dolazi mješovita komisija o Stepincu, za koju je, smatralo se na srpskoj strani, bilo promućurno boriti se; ali kako Vatikan sve više uviđa političku igru s kojom Srbija usmjerava vjerska pitanja (Vatikan ne voli da se politika miješa u vjeru), jedini je časni izlaz da nakon jednogodišnjeg trajanja komisije Vatikan kaže: Ne! manipulativnoj politici, jer ona će se u Komisiji posve ogoliti i razotkriti političku narav SPC-a, crkve koja je uoči agresije na Hrvatsku raznoseći Lazarove mošti po Lijepoj našoj obilježavala zapadne granice Velike Srbije.

NAJVEĆI SVECI SU ONI S NAJVIŠE PREPREKA

Odveć je strahovanja u hrvatskoj crkvi i u njenom vjerničkom narodu, da će Komisija možebit otkloniti proglašenje Stepinca svetim.

Vjerujem da će ga tek odgoditi, i to razumljivo za trajanja komisije, a i jer će sama SPC s vremenom htjeti Stepinčevu kanonizaciju. U srpskom je ali i hrvatskom interesu da SPC što prije osvjetla lice u procesu komisijskog iznošenja povijesnih fakata. Laž i istina ne drže istu stranu zrcala i Vatikanu će, uz priželjkivani pristanak srpske strane, preostati na opće i obostrano zadovoljstvo proglasiti Stepinca u Rimu svetim, za Hrvatsku ali i za svijet. Naš će svetac biti blistavi primjer borbe i otpora protiv crvenog i crnog totalitarizma, komunističkog i fašističkog.

Najveći sveci su oni s najviše prepreka, pa će teškoće na Stepinčevom putu k svetosti samo dodati njegovo karizmi i značaju.

Hrvatski narod, svojim je transtektonskim uljudbenim i povijesnim hodom ekumenski predodređen, još od Hermana Dalmatina koji prevodi Kur'an na latinski, preko Matije Vlačića Ilirika koji kroči k protestantima, Jurja Križanića graditelja velebnog djela suradnje s pravoslavnima i Markantuna de Dominisa koji nas približava anglikancima.

Ubrzanim proglašenjem, svakako bržim od očekivanog, papa će Franjo zabrinutom hrvatskom puku i vjerničkom narodu, kao i njegovi svećenicima, nakon prvotnoga šoka koji još tutnji našom crkvom i pastvom, dokazati svoju mudrost i veličinu koju mu trenutno mnogi osporavaju u našoj napaćenoj i često izigranoj zemlji.

Hrvatska dokazana vjernost Rimu, kao i Stepinčeva herojska odanost Vatikanu, Kristu ponad svega, bit će nagrađena, a papa Franjo, duboko sam uvjeren, postat će naš, ali i srpski, veliki dužnik, i ništa manje voljen nego Bijeli Hrvat, Ivan Pavao II.

„NE BOJ SE PUČE HRVATSKI!”

Stoga prisjetimo se pored pape Franje i svetoga pape Wojtyle koji sada na nebu snažnije nego za života zagovara naš narod i Stepinca, pa izgovorimo, mirno i predano, s pouzdanjem, njegovo spasonosno: Nolite timere! (Ne bojte se!). Ne boj se puče hrvatski, ne bojte se svećenici hrvatski! Nazvavši nas narodom nade poljski je pontifex maximus ostavio nam u nasljeđe dragocjeni zalog koji će argentinski papa itekako uvažiti, i vjerujem – razumjeti i prigrliti svojim milosrdnim očinskim srcem. Budimo narod nade, uzdižimo nadu i kao Stepinac vjerujmo u nju jer samo s njome prenijet ćemo našu Domovinu na sigur nu Božju obalu.

Nakon svega pohvalnog što o Stepincu izgovorili su dosadašnji pape, također i nadbiskup Buenos Airesa Bergoglio u svojoj katedrali 1998. za stotu obljetnicu Stepinčevog rođenja, upoznat s ljubavlju kojom Stepinca Hrvati obasipaju i časte, kao i njegovi argentinski prijatelji i ispovjednici – braća Ostojić, nikakav drugi ishod do proglašenje Stepinca svetim nije moguće očekivati. To predobro znade Sveti Otac pa nam je biti uvjerenima u papinu predanost uzdizanju Stepinca na glas svetosti. U tome će imati zagovor Majke Terezije – i hrvatske svetice prema njenim katoličkim putima (otac Franjo Jambreković u Skopju, hrvatska Letnička gospa na Kosovu: poticaj defi nitivnoj vokaciji, otac Ante Gabrić u Bengalu) – kao i našega Bokelja svetoga Leopolda Mandića: oboje svjetskih primjera sućuti u Godini milosrđa. Važno je da nam rečeni sveci poručuju isto što i blaženi kardinal Stepinac: Tvoji smo Isuse i sva se naša ljudskost ogleda u Tebi. Jer što bi Stepinac da ga se danas upita preporučio nama, svojim nemirnim nasljednicima: In te Domine speravi! (U Tebe se, Bože, pouzdajem) ponovio bi svoj slogan – Sva mi je nada u Gospodinu i prepustio se Božjoj volji i svojoj jedinstvenoj kobi. Svetac je onaj koji postaje primje rom ljudima, a zar Stepinac to već nije? On koji bje vjeran, da vjerniji Vatikanu nije mogao biti, poručuje nam i danas u vremenu koje prijeti velikim svjetskim sukobima, strašnijima nego ikada, da nam preostaje prepustiti se Božjem naumu pod okriljem Stolice svetoga Petra. Nitko Stepincu, baš nitko, ne može oduzeti blizinu Gospodnju i ljubav njegova hrvatskoga naroda koji, kroz povijest žrtvujući se, prihvaćao je svoju pečalnu i žigošuću, ali s još više ushita i otkupljujuću sudbinu.